|
|
Između laganih brežuljaka, prekriveni zelenim travnatim sagom, smjestila se Cvjetna dolina, oaza ljepote, rajskog mira, mirisnih cvjetova i malog životinjskog svijeta. Cvjetna dolina je cijele godine u cvijetu, ali proljeće je godišnje doba kada je najljepša i kada do izražaja dolazi sva njena raskoš i ljepota. Sredinom doline teče bistri potok, bistar kao san, izvor života biljnog i malog životinjskog svijeta.
Cvjetna polja prostiru se od početka do kraja Cvjetne doline. Tisuće cvjetnih gredica simetrično su raspoređene s jedne i druge strane potoka, koja se razlikuju po vrsti, boji, i mirisu cvijeta. Takva raznolikost čini harmoniju cvjetne slike.
Posebnost ove doline je u tome što su cvjetne gredice od početka do kraja zasađene cvijećem točno po njihovom redoslijedu cvjetanja tijekom godine, počevši od jaglaca, prvog proljetnog cvijeća pa do snješka na zadnjoj gredici, koji cvijeta tek u kasnu jesen kad padnu prvi snjegovi.
Svakom prolazniku pogled se najprije zaustavlja na prvim cvjetnim gredicama: plavih jaglaca, žutih narcisa i crvenih tulipana. Spoj plavih jaglaca, plavetnila neba i žubor bistrog potočića stvara predivnu sliku na početku Cvjetne doline. Ovo plavetnilo na posjetitelja ostavlja dojam neviđene ljepote i svježine, te osjećaj opuštenosti i bezbrižnosti.
Ranim jutrom dok cvjetna polja još su rosna, uz žubor bistrog potočića sa grane vitke breze čuje se zvonka pjesma slavuja, koja lagano odzvanja cijelom Cvjetnom dolinom.
Između gredica vode uređene cvjetne staze posute sitnim izbrušenim kamenim oblucima, bijeli poput bisernih dragulja. Krajevi staza obrubljeni su ostacima bisernih školjki što se na suncu blistaju poput duginih boja. Cvjetnim stazama ne može nitko proći nezapažen, jer tragovi u pijesku vidljivi su u svakom trenutku svih prolaznika, pa i onog najmanjeg poput plavog mrava.
U Cvjetnoj dolini ulice se ne zovu po imenima ljudi ili gradova, već se staze, polja i brežuljci zovu po imenima cvjetova. Sve su ulice lijepe na svoj način, ali svojom ljepotom ističu se: ulica kraljevskih ruža, ulica orhideja i ulica japanskih ljiljana. Od brežuljaka najljepši su brežuljak magnolija, brežuljak jorgovana i brežuljak jasmina.
Ranim jutrom čim zablista sjajno sunce i prospe svoje zlatne zrake po cvjetnim poljima, začuje se vrijednih pčela let. Pčela privučena mirisom cvjetova ili izgledom cvjetnih latica usiše cvjetni nektar. Sa svojim sestrama pčelama nose ga u saće, to jest u košnice. Tu se može osluhnuti harmonično zujanje pčela u košnici. Nakon toga svatko tko proba njihov iznimno vrijedan proizvod, to jest, med, osjetit će harmoniju zdravlja u svom organizmu.
Šetajući Cvjetnom dolinom, prolaznici su inspirirani brojnošću i raznolikošću leptira, koji su zasjenili ljepotu brežuljaka, cvjetnih polja i livada, prekrasno obojenih i išaranih krila dok bešumno za svog kratkog života lete s cvijeta na cvijet. Za vrijeme sunčanih dana ovdje se može sresti i admirala, najljepšeg leptira. Prisutnost leptira u Cvjetnoj dolini siguran je pokazatelj zdrava okoliša i prirodne ravnoteže.
Kad približi se podne, u to doba buba-mara odlazi na podnevni počinak. Ona se najrađe odmara na listu japanskog ljiljana, ispod krošnje njegovih narančastih cvjetova, koji joj pružaju najslađi san.
Sredinom dana kada je najtoplije i kada sve utihne, svojom pjesmom oglasi se cvrčak sa brežuljka jorgovana. Svojom pjesmom uspavljuje mali životinjski svijet i razbija podnevnu monotoniju.
Ponegdje uz rubove cvjetnih livada mogu se sresti kolone plavih mrava, koji za vrijeme sunčanog dana brižno skupljaju sjemenčice i nose ih u svoje kučice pod travnatim humkom.
Na kraju Cvjetne doline nalazi se jezero u koje se ulijeva bistri potočić. Ono što oduševljava svakog posjetitelja, tisuće su bijelih lotosa, koji plove na kristalno čistom jezeru. Cvjetni sklad dopunjava raskoš rascvjetane japanske trešnje ružičasto-bijelih cvjetova, pred kojom svakome zastane dah od njene neviđene ljepote. Tu se rado okupljaju slikari kako bi na platno što vjernije prenijeli svoja zapažanja o ovom prirodnom fenomenu. Stalni stanovnici jezera su male ukrasne ribice u svim nijansama i bojama.
U ukrasnoj travi pampasa svoj dom našle su male dekorativne kornjače. Svojim sitnim koracima proizvode lagani šum koji se stapa sa povjetarcem sa jezera.
Osim cvjetne dekoracije, dolinu krase i male ukrasne kućice na travnatim brežuljcima u kojima stanuju vrijedni i marljivi patuljci. Oni su čuvari doline, koju brižno obrađuju i uređuju. Sa njihovih dekorativno cvjetnih balkona pružaju se prekrasni vidici na cijelu Cvjetnu dolinu.
Zec u kupusu
Iznad sela Livadice uzdiže se lagani brežuljak Zečevo, obrastao niskom, pretežno crnogoričnom šumom u kojoj živi mnogo zečeva. Zato je ovaj brežuljak i dobio ime po zečevima, njegovim stanovnicima, lijepim i ljupkim životinjama.
Brežuljak Zečevo okružen je bistrim rječicama, zelenim livadama i malim selima. Sa brežuljka se pružaju daleki vidici na prekrasan krajolik. Udaljen je od velikih i gustih šuma gdje žive divlje životinje, opasne za zečeve. Dodatnu brigu o zečevima vode mjesni lovci, koji im osiguravaju potpunu sigurnost. Tako zečevi na ovom brežuljku žive posve sigurno, mirno i spokojno. Obično žive u skupinama, a tek poneki i odvojeno. Vrlo su interesantni po izgledu, jer ih ima u raznim bojama: bijelih, crnih, šarenih i sivih. Pretežno ih ima najviše u svijetlosivoj boji. Bez obzira na vanjski izgled i boju svi su oni dragi i umiljati.
Jedan od najljepših i najinteresantnijih zečeva u cijelom Zečevu je zec Valentin. On se ističe posebnom ljepotom. Bijele je boje, a na tijelu ima crvenkasti otisak u obliku srca. Zato je dobio ime Valentin. Ne samo da je Valentin najljepši, već je i najpametniji zec u cijeloj zečjoj šumi. On se uvijek dosjeti nečeg pametnog što drugim zečevima ne pada ni na kraj pameti. Čim bi netko nepoznat ili sumnjiv došao u njihovu šumu, Valentin bi uzdignuo uši, raširio oči i podignuo se na zadnje noge, a to je bio znak za uzbunu. Svi su se zečevi na znak uzbune odmah sakrili i zaključali u svoje zečje kućice. Valentin je vodio dosta brige o sigurnosti svojih rođaka. Iako je na Zečevu tijekom godine bilo dovoljno hrane za sve zečeve, dolaskom zime bilo je sve manje i manje. Zečevi tada žive veoma skromno. Lišće crnogorične šume jedina je hrana za njih u zimsko doba. Tada zečevi pretežno žive u svojim toplim kućicama, pogotovo kada padne snijeg.
Jednoga dana kada je snijeg malo okopnio i kada je put bio prohodan, zec Valentin se spustio do sela Livadica u potrazi za hranom. Zečevi se rijetko kada spuštaju do naselja, ali glad, najveći neprijatelj, natjerala je Valentina da se spusti do sela. Tako je Valentin obišao cijelo selo i vidio pune vrtove zasađene prekrasnim kupusom, bijelim poput snijega. Od silne radosti Valentinu su rasle zazubice. Ujedno je bio i tužan, jer kupus je mogao dohvatiti samo okom, jer su vrtovi bili ograđeni visokim i gustim plotom.Valentin je bio žalostan što pored toliko mnogo kupusa mora biti gladan. Seljake se nije usudio pitati da mu daju glavicu kupusa, jer seljaci baš ne vole vidjeti zečeve u svom vrtu. Valentin je zato pazio da ga nitko ne vidi i pažljivo se šuljao uz plotove vrtova. Glad koja je postajala sve jača natjerala ga je da i dalje obilazi vrtove po cijelome selu. I na kraju trud se isplatio. U zadnjem vrtu na kraju sela, malo udaljen od kuća, Valentin je ispod plota iskopao jednu malu rupicu, tek toliku da se mogao provući, kroz koju je ušao u vrt. Rupu je mogao kopati na miru, jer tuda nije nitko prolazio. Napokon njegovoj gladi došao je kraj. Ušao je u vrt i najeo se sočnog bijelog kupusa i veselo se vratio u zečju šumu. I tako je Valentin svako jutro dok su seljaci još spavali, odlazio u njihov vrt s kupusom. Oprezno je pazio da ga nitko od vlasnika vrtova ne vidi. Krio se pod širokim listom kupusa.
Šumom zavlada je tišina, a što je još i gore, velika glad, jer za sve zečeve nije bilo dovoljno hrane. Lišće na niskim grančicama crnogorične šume zečevi su već odavno pojeli, a do visokih ni najspretniji zec, pa čak ni Valentin, nije se mogao popeti.
Zec Valentin nije gladovao, jer se on snašao za hranu u seoskim vrtovima. To nije ispričao drugim zečevima, jer ne bi bilo dobro kada bi se u vrtovima odjednom pojavilo puno zečeva. Mogli bi nastradati, mislio je Valentin.
Valentin je primjetio da njegovi rođaci zečevi gladuju, jer ni sam na Zečevu nije mogao pronaći ništa za jesti. To se vidjelo po tužnom izrazu njihovih lica, žalosnom pogledu i slabosti njihovih tijela. Bio je to tužan porizor u zečjoj šumi.
Kako je Valentin bio najpametniji i najugledniji zec na Zečevu, morao je dobro razmisliti kako će od gladi spasiti svoje rođake. I napokon se sjetio kako će ih nahraniti.
Slijedećeg jutra kada je Valentin pošao u selo do vrta s kupusom, sa sobom je ponio jednu veliku vreću. Polako, ali pažljivo da ga nitko ne vidi, nabrao je punu vreću kupusa i krenuo uz brdo. Vreća je bila teška pa se Valentin morao odmarati nekoliko puta. Još prije podne stigao je na brežuljak Zečevo sa kupusom. Pozvao je na ručak sve zečeve iz cijele šume i spasio ih od gladi.. Svi su mu zečevi bili zahvalni što ih je nahranio usred zime. Na njihova lica vratila se radost, a iz očiju zablistao je vedar sjaj. Od tada Valentin je među svojim rođacima uživao veliki ugled i povjerenje.
Još poneki put Valentin se spuštao u vrt s kupusom. Kako je kupus bio sve rjeđi, seljak je primjetio da je netko sumnjiv u njegovom vrtu, jer su iznad kupusa virile duge zečje uši. Seljak je povikao: "Tko je to u mom vrtu, neka ide odmah vani". Valentin je shvatio da kupus sadio nije i odmah je pobjegao iz vrta! Više se nije ni vraćao, jer se približavalo proljeće pa je počela rasti i mlada trava na Zečevu.
Kada se seljak spustio u vrt imao je što i vidjeti. Od kupusa ostale su samo stapke. Sav kupus pojeo je Valentin, a ono što nije mogao pojesti, ponio je svojim rođacima zečevima, kako bi mogli preživjeti hladnu zimu.
Valentin je zato postao najpoznatiji i najslavniji zec u cijeloj šumi na Zečevu.
Vjeverica Crvenčica
Zelenom dolinom što vijuga između strmih brežuljaka mirno teče rječica Sunčica. Tek pokoji slap svojim žuborom nadopunjuje ovaj idiličan krajolik.
Na lijevoj obali Sunčice uzdiže se lagani brežuljak Visočica, prekriven stoljetnom hrastovom šumom, gdje su dom našle mnoge šumske životinje, pogotovo vjeverice. Njihov dom nalazi se u dupljama starih hrastova. Hrastove šiške i žir glavna su hrana ovih lijepih i ljupkih životinja. Posebno ih krasi njihov dugi kitnjast rep što svraća pozornost svakom prolazniku.
Od ranog jutra do kasne večeri u hrastovoj šumi odvija se život uz cvrkut ptica, kuckanje djetlića i razigranih vjeverica na granama starih hrastova. Tek pokoja, malo stidljivija vjeverica skriva se u duplji hrasta, oprezno izvirujući kroz prozor svoje sobe, promatrajući slučajne prolaznike.
Sve su vjeverice privlačile pažnju zbog njihove izuzetne ljepote i spretnosti, ali jedna od njih, koja je imala sivo-crvenkasti rep, posebno se isticala, ne samo svojom ljepotom i spretnošću, već i vedrim sjajnim očima i uzdignutim ušima, koja je reagirala na najmanji šum. Zbog njenog nadasve lijepog i ukrasnog crvenkastog repa, prolaznici su je nazvali vjeverica Crvenčica. Bila je vrlo pitoma i rado je sa svima sklapala prijateljstva pa su je svi voljeli, i prolaznici i svi stanovnici hrastove šume. Posebno je obožavala djecu i rado jela šiške iz njihovih malih ručica. Crvenčica je stanovala u najstarijem i najdebljem hrastu na početku hrastove šume uz samu obalu rječice Sunčice. U duplji starog hrasta imala je velik i udoban stan. Grane starog hrasta nadvijale su se nad rječicu, a lagani vjetar raščešljavao je njegove guste grane. Poslije ručka Crvenčica se obično odmarala i uživala u melodiji vjetra i žuboru malih slapova.
Ljeto već bilo je na izmaku, a jesen svojim kistom obojila je hrastovu šumu u žute boje. Dozreli hrastovi plodovi: žir i hrastove šiške opadali su sa stabala i prekrili zemlju, tako da se vjeverice nisu morale penjati po visokim i krhkim granama. Sada im je bilo sve nadohvat. Šuštavo lišće i hrastovi plodovi bili su izuzetna atrakcija za mlade razigrane i nestašne vjeverice, koje su se beskrajno igrale sa suhim šiškama kojih je bilo na izobilju te jeseni.
Crvenčica se budila rano, čim je svanuo dan i kad se pojavilo jesensko sunce na prozorčiću hrastove duplje. Ustajala je najprva od svih vjeverica. Svojim vrijednim malim rukama skupljala je po cijeli dan žir i hrastove šiške, te ih spremala u svoj stan. Ostale vjeverice pitale su Crvenčicu: "Zašto skupljaš žir i šiške kada ih ima na izobilju po cijeloj šumi"? Čak su joj se podrugljivo smijale: "Ha-ha-ha". Maloj Crvenčici zacrvenili su se obrazi, malo se posramila i pobjegla duboko u svoj stan koji se nalazio u duplji staroga hrasta.
Odavno već ptice su odselile na jug, a ostale su samo neke ptičje vrste kojima je hrastova šuma dom kroz cijelu godinu. Ostale su i vjeverice, najvjerniji stanovnici šume na Visočici. Kako je jesen odmicala, hladni jesenski vjetrovi otrgnuli su i posljednji požutjeli list sa starih hrastova. Hladne kiše odnijele se otpalo lišće, žir i šiške niz rječicu Sunčicu. Vjetrovi fijukali su šumom sve jače, a vjeverice sklonile su se u svoj topli dom hrastovih duplji.
Prvi zimski dan osvanuo je pod snježnim pokrivačem. Sve je utihnulo. Nikoga više nije bilo vani, čak ni slučajnih prolaznika. Priroda se spremila na zimski počinak. Utihnuli su i slapovi na rječici Sunčici, okovani ledom. Zima zavladala je posvud i njen obruč stezao se sve više. Stara stabla pucala su od zimske studeni.
Drugog jutra, dok je Crvenčica još spavala, u šumi su se začuli neki neobični glasovi. Na snijegu vidjeli su se tragovi vjeverica. Malo podalje u dubljoj šumi čulo se cviljenje gladnih vjeverica, koje su tražile hranu, to jest žir i šiške. Uzalud su kopale ispod dubokog snijega, jer žir i šiške nestali su sa dolaskom jesenskih vjetrova i studenih kiša. Crvenčicu su uznemirivali nesvakidašnji glasovi gladnih vjeverica, koji su se sve više približavali njenom stanu. Oprezno je pogledala kroz prozor svoje dublje i ugledala je neobičan prizor. Ugledala je zapravo svoje susjede vjeverice koje su cvilile od gladi i tražile hranu ispod dubokog snijega kako bi preživjele hladnu studen. Crvenčici se mijenjao izraz lica. U jednom trenutku izražavala je žaljenje i zabrinutost pa ih je pitala zašto cvile. "Gladne smo", odgovorile su vjeverice. "Gladne", opet će Crvenčica. "Pa zar vi nemate u svom stanu šiške i žir"? "Ne, nemamo", odgovorile su vjeverice. "Ništa nismo spremile za zimu. Plodova je ionako bilo previše, pa smo mislile da će ih biti preko cijele zime ispod hrastova". Odjednom, Crvenčica je promijenila izraz lica i prasnula u smijeh: "Ha-ha-ha", koji se čuo daleko kroz cijelu hrastovu šumu, usred zimske tišine. K tome je dodala: "Vi ste se meni smijale u jesen dok sam ja skupljala žir i šiške, a sada se ja smijem vama dok tražite ostatke ispod snijega"! Još jednom prasnula je u smijeh, pobjegla u topli stan hrastove duplje i uživala u slatkim plodovima svoga rada.
|
|||||
|
Stranice obnovljene
21.06.2013 |
|||||||
|
|