Naslovnica
Bilješke o piscu
Slikovnost u pjesmama
Pozdrav iz Croatie
Croatio, ljubavi moja
U zagrljaju mora
Poezija za djecu
Priče za djecu
Sudski tumač
Kontakt

 

 

 

 


U ZAGRLJAJU MORA



Predgovor


Pejzažna poezija

 

U zagrljaju mora

More

Usidrena barka

Sunce na zalazu

Plava prostranstva

Kamena hrid

Trešnjin cvijet

Val

Galebovi

Odlazim

Guste magle

Noćna tišina

Usnuli grad

Prolaznost

Vječnost

Raj

Zimska idila

U ruci srce

Zimsko predvečerje

 

Ljubavna poezija
 

Zvijezdu svoju slijedim

Plamen

Djevojci izdaleka

Brod u kapljici mora

Korak jedan

Usnem li

Kap na dlanu

Miris ljubavi

Noć

Sjaj u tami

Nestajem

Odlazak

Plave visine

Ti

Tražim te

Poljupci

Dodir

Tvoje srce

Zovem te

Zašto

Zrnce ljubavi

Uspavano srce


 

 

PREDGOVOR

 

 

"Pjesnikujući, prebiva čovjek na Zemlji" - (Martin Heidegger)

 

"Ljeto u tebi,

ljeto u meni.

                                      Samo zima

                                      između nas".

 

(Kuzman Landeka: "Croatio, ljubavi moja")

 

Putevima Riječi prolaze mnogi bezdomnici boreći se protiv "iskorijenjenja". Bore se snagom ljubavi. Predani su svojoj snazi. Čine to više ili manje vješto, ali nije ono krucijalno u vještini. Vještina zna biti opsjena a poezija ima moć "zlokobne opsjenosti" (Friedrich Nietzsche). Vještina se ruga Istini, čini pjesmotvorce "velikima ili malima" i hrani taštine niže ljudskosti.  


Treba biti "ronac" (Heracleitos) u srce same Prirode, iskren i kroz nevještost. Na rubovima života kao pustopolja zakrivene su  ("alethes") oaze gdje prebivaju Muze. Bezdomnik postaje hodočasnik a da i sam to ne zna. Žubor vrela neprimjetno prelazi u žubor pjesnikovanja. Osluškujući "unutarnji  nagovor bivstvovanja", on prihvaća Bitak, on traži Riječ. Postoji duhovni poriv, taj suptilni izazov krhke egzistencije koja ispisuje prazan list papira. Vjeran nagovoru, pjesnik nastoji graditi dom svoje duše, tkanje snova i želja, odan čistoći i bezimenom prijateljstvu.                                       


Izričaj može varirati, biti ovakav ili onakav, ali čistoća koja izvire iz oniričke prisnosti ne može se maskirati ničim drugim. Neuhvatljivi titraji duše korporificiraju se u slikama jednostavne naracije. Tako u Kuzmana Landeke:  


"Kamena hrid/poput jarbola /što izdiže se/iznad mora/stoljetni usidreni je brod". 

Prisnost poziva na slavljenje trenutka punine ljubavi. Riječ ponekad sama nalazi pjesnika, hvata ga u svoju uzvišenu mrežu i pušta uvis, u ozračju duhovne slobode. 

"Pred naletom vjetra/i zimske studeni/umorna ptica/sletjela je na moj dlan./

 

Nemoćnih krila /i promrzla tijela,/put nije nastavila dalje,/

SAMO SRCE/ KUCALO JE/ U MOJOJ RUCI". 

Ponekad, on želi i odaslati poruku/zov u sivoj gluhoći pustopolja. Scena okrutnosti života puna je poroznosti i otud se šire pukotine slobode. To je put nade, topline sljubljenih bića.  

 

"Prijatelju,/ne ranjavaj/pticu u letu/dok traži svoj dom/. Pusti je da ugleda/novo svitanje". 

Autorska zadanost je u sudbi onog koji u svijetu susreće samo osmijeh. Osmijeh spašava, ne ranjava. Ptica traži dom, pjesnik se nosi istim zamahom krila, želi usidrenje u nečijoj ljubavi.  

"…u srcu tvom/ostat ću zauvijek/usidreni brod/u kapljici mora". 

 

Ali snovi su snoviti šapat prolaznosti. Iza svega stoji tišina kojom se praznina ruga trenutku punine. Pjesnik je ostao u slikama istkanim od onog najboljeg i najbolnijeg njegove duše.

"vjetar/provlači prste/kroz palmine grane//i nestaje/u zagrljaju/noćne tišine". 

 

Panoramski pogledom promiču "velike riječi". Ali, mikrologija traži  poseban "Einfuhrung" i "Gestimmtheit". Poezija Kuzmana Landeke traži takvu bliskost s onu stranu pro et contra "visokoumne kritike", jedan passage zajedničkog hoda. "Brušenje"  poetskog izraza tek predstoji, ali to nije ono krucijalno. Ova zbirka plijeni onim dubljim i to treba pohvaliti.

 

Rijeka, 14. veljače 1997.                  dr.sc. Jadran Zalokar    

 

 

 

 

 

 

                        
 

U zagrljaju mora

 

Grlim te more.

I ti grliš mene.

Nestajem

u tvom zagrljaju.

 

 

More

 

More, ti modra

postelja si moja.

U naručju snivam tvom.

Valovi, jastuci su meki

pod uzglavljem mojim,

a bijeli žali

topla njedra tvoja.

 

 

Usidrena barka

 

U njedrima morskoga žala

usidrena barka sniva.

Sklopila je bijela jedra,

u sutonu lice skriva.

 

U smiraju tihe noći

mirno svoje snove sanja

da isplovi na pučinu

u svitanje novoga dana.

 

 

Sunce na zalazu

 

Sunce na zalazu rumen i se,

na pomolu još jedan je dan,

lagano uranja u tihu noć

da odspava slatki laki san.

 

 

Plava prostranstva

 

Vjetar uzburkao je more,

krik galeba dolazi iz daljine.

Usamljene morske hridi

paraju plave visine.

 

Plavi se more. I nebo se plavi.

Posvud prostranstva plava.

Usidreni otok u blještavoj izmaglici

u modroj postelji spava.

 

Brod razapeo je jedra,

odjeven u bijele haljine,

polako nestaje na pučini

u zagrljaju plave tišine.

 

 

Kamena hrid

 

Kamena hrid                                     

poput jarbola

što izdiže se

iznad mora

stoljetni

usidreni je brod.

 

 

Trešnjin cvijet

 

Kad pojavi se prvo proljetno sunce,

iz zimskog sna probudit će se svijet,

a pupoljci na granama trešnje

pretvorit će se u snježno bijeli cvijet.

 

I pčele što tek su se rodile

krenut će na svoj prvi let.

Zaustavit će se u rascvjetanoj krošnji

da opraše svaki trešnjin cvijet.

 

Lagani vjetar kad zapuhne

s visokih snježnih bregova,

polja i rijeke bit će prekriveni

snježnim laticama trešnjinih cvjetova.

 

Kad otope se snježni bregovi

i bistre vode kad poteku,

tek otpale latice trešnjina cvijeta

mirno otplovit će niz rijeku.

 

 

V a l

 

Na pučini mrijesti se vjetar,

morem putuje plavi val,

nestaje u dalekim uvalama

oplahujući morski žal.

 

Sa svjetionika čuje se krik,

to galebovi igraju bal.

Morske hridi stoljećima zapljuskuje

jedan po jedan srebrnasti val.

 

                                       

Galebovi

 

Nad uzburkanim morem

neumorni galebovi lete.

Budno prate brod

dok olujni

vjetrovi mu prijete.

 

 

Odlazim

 

Silazim strmim stepenicama:

odlazim na dalek put

stazom meni nepoznatom.

 

Ne okrećem se jer znam

da izbrisan je

stopa mojih trag.

 

Ponosno idem dalje,

krčim trnovit put,

al' u srcu nosim

zavičaj mi drag.

 

 

Guste magle

 

Odavno već

guste magle

spustile su se

na moj prozor

i zaklonile

daleke vidike.

 

 

Noćna tišina

 

Vjetar

provlači prste

kroz palmine grane

i nestaje

u zagrljaju

noćne tišine.

 

 

Usnuli grad

 

Utihnuli sjeverni su vjetrovi.

Pod strehom starog zvonika

umorne odmaraju se ptice.

Usnuli grad ogrnut je bjelinom,

pahuljice snježne miluju mu lice.

 

Odmara umorni se grad

pod ogrtačem snježne bjeline,

ukrašen lepršavim zvjezdicama

u okrilju noćne tišine.

 

I kesteni usnuli su noćas

u dolini mire Rječine,

odjeveni u haljine bijele

što u predvečerje satkalo je inje.

 

Odavno već ugasile su se svjetiljke,

utihnuo je i glas crkvenih zvonika,

još samo u smiraju noći na rtu lukobrana

treperi svjetlo usamljena svjetionika.

 

Snivaj, snivaj grade moj

u zagrljaju najdražega mora.

Sutra već osvanut ćeš ljepši

jer lice obasjat će ti nova zora.

 

 

Prolaznost

 

Život ovaj prolazi mi

kao brza rijeka.

Ne znam kud se žuri,

na tom putu što ga čeka.

 

Neizvjesnost preda mnom je,

jer dugačak to je put.

Sve što idem dalje,

blijedim kao list žut.

 

Nitko od nas ne zna

kolikog smo vijeka.

Ipak život ima kraj

kao ušće rijeka.

 

Ovaj život raspline se

kao morska pjena.

Na tom svijetu prolazni smo

ko' mjeseca mladog sjena.

 

 

Vječnost

 

Ne znam što me čeka

nakon života ovog,

al' znam da čeka me

život vječni.

 

 

R a j

 

Ne znam kuda idem,

putu mome gdje je kraj?

Od svih staza što me vode

jedan vodi u sam raj.

 

 

Zimska idila

 

Jezero okovano ledom,

brezu prekrilo je inje.

Staze zametene snijegom,

huk vjetra čuje se iz daljine.

 

Ptice zastale su u letu,

sklanjaju se u snježne zavjetrine.

Jela odjevena u haljinu bijelu

snivajući u idili zimske tišine.

 

  

U ruci srce

 

Pred naletom vjetra

i zimske studeni

umorna ptica

sletjela je na moj dlan.

 

Nemoćnih krila                                                                                  

i promrzla tijela,
put nije nastavila dalje.

 

Samo srce

kucalo je

u mojoj ruci.

 

 

Zimsko predvečerje

 

Pahuljice snježne lepršaju gradom,

sagom bijelim prekrivene su ulice.

Izlozi ukrašeni zvjezdicama,

pod strehe krova sklanjaju se ptice.

 

Vjetar spušta se niz brijeg,

usidrenim barkama miluje jedra

što snivaju u mirnoj luci

koja primila ih je u svoja njedra.

 

Mjesec prkosi zimskoj studeni,

prste provlači kroz oblake snježne,

lice umiva u gradskoj fontani,

osluškujući melodije vjetra,

zanosne i nježne.

 

U daljini nazire se svjetlo

sa staroga svjetionika,

na pločniku tek svježi

tragovi u snijegu

sretnih zaljubljenika.

 

 

Zvijezdu svoju slijedim

 

Gledam zvjezdano nebo

i mjesec u punom sjaju svom.

Zvijezdu svoju slijedim

u bespuću plavom tom.

 

Ne znam da l' stići ću je nekad,

da l' ogrnut će me njena sjen.

Zasja li punim sjajem

pratilac vječni bit ću njen.

 

 

Plamen

 

Ugasio se i posljednji plamen

u srcu tvom

što buktao je za me.

 

Uzalud potpaljivao sam oganj

da se ne ugasi

do posljednjih snaga svojih.

 

Molio sam vjetrove

da se zaustave

i da ne ugase plamen

što bukti iz srca tvog.

 

Molio sam i studene kiše

da ne ugase bar

posljednji žar

što još tinja.

 

Ali sve uzalud:

- ugasila se vatra

   koju sam potpaljivao

-  plamen koji je buktao

 - i žar koji je tinjao.

 

Ostalo je samo zgarište.

 

 

Djevojci izdaleka

 

Neznana moja!

Znam da postojiš

negdje daleko

i da ljubav moja

putuje prema tebi.

 

U šumu vjetra osjećam:

 

-         zov iz daljine.

-         tihi tapat koraka što me slijede,

-         nježan dodir prstiju tvojih.

-         drhtaj srca u grudima.

-         dodir usana nakvašene nektarom ljubavi.

 

Djevojko, izdaleka

slutim dolazak tvoj.

Srest ćemo se

u novom svitanju.

 

 

Brod u kapljici mora

 

Kapljice mora

što nanio ih je vjetar

na tvoje usne

stopile su se

sa poljupcima našim

i pretvorile se u rijeku ljubavi.

 

Usidrenom brodu

odmolao sam cime,

razapeo jedra

i zaplovio

vodenim prostranstvima,

u zavjetrinu

da potražim

mirnu luku.

 

U srcu tvom

ostat ću zauvijek

usidreni brod

u kapljici mora.

 

 

Korak jedan

 

Još samo dijeli nas

korak jedan -

dug, nepremostiv i težak.

 

Ususret htjedoh ti poći

al' padoše studene kiše,

zalediše put.

 

Nikad ne stigoh do tebe,

a dijeli nas

samo korak jedan.

 

  

Usnem li

 

Usnem li

na grudima tvojim

ne budi me.

Pusti umorna putnika

nek' odmara se

na mekanim jastucima bijelim.

Još samo šapni mu tiho:

Laku noć

putniče umorni.

 

 

Kap na dlanu

 

Sleti golubice bijela

na moj dlan

da ispiješ kap vode.

 

Ispij ljubav moju

što sačuvana je

samo za te

kao kap vode

na dlanu.

 

 

Miris ljubavi

 

Vjetar miluje mi lice

što dolazi izdaleka.

To dodiruje me nježno

tvoja ruka meka.

 

Sunce čelo mi obasjava,

tijelo osjeća neobičnu toplinu.

To nemirno srce u grudima

sluti tvoju blizinu.

 

Kapljice mora što maestral nosi

zaustavile su se na mojim usnama.

To stapaju se poljupci naši

i ljubav što bukti u nama.

 

Gledam prozirno nebo

i more što se plavi.

Osjećan opojan miris -

miris tvoje ljubavi.

 

 

N o ć

 

Noć,

tamna noć

oko nas.

Samo

u tvojim očima

sjaj.

 

Noć,

tiha noć.

Samo

srce tvoje

kuca glasno.

 

 

Sjaj u tami

                   

Sjaj

iz očiju tvojih

razgoni

noćnu tamu

a otkucaji

srca tvog

razbijaju

noćnu tišinu.

 

 

Nestajem

 

Kao vjetar u daljini,

kao val za valom na pučini,

kao brod u bespuću plavom,

kao ptica u visini,

kao otok u sutonu

 

- nestajem u tvom zagrljaju.

  

 

Odlazak

 

Kad na telegrafskoj žici

okupe se ptice u jata

i krenu na svoj dalek put,

znat ću da bliži se

tvoj odlazak.

 

 

Plave visine

 

Krila da imam,

poletio bih

u bespuće plavoga neba

da potražim tebe,

ljubavi moja.

 

Da imam krila,

poletio bih

u plava prostranstva:

 

-         da preorem zvjezdano nebo,

-         da slijedim tvoju zvijezdu,

-         da uzmem krišku plavoga neba,

-         mjesecu da pomilujem lice

i zahvalim što mi je

u tamnim noćima

osvjetljavao put do tebe.

ljubavi moja.

 

Krila da imam.

poletio bih

u plave visine,

jer znam,

čekat ćeš me

na vratima raja.

                            

                         

T i

 

Ti koja slijediš

stopa mojih trag.

 

Ti koja nečujno ulaziš

u moje snove.

 

Ti koja si probudila

uspavano srce

u grudima mojim.

 

Ti koja razbuktavaš plamen

u mojim venama.

 

- dođi da izgorimo zajedno

u plamenu ljubavi.

 

                               

Tražim te

 

Tražim te

u tamnim noćima,

svjetlo da budeš

na putu mom.

 

Tražim te

u svitanje,

ususret da mi dođeš

zajedno da se radujemo

izlasku sunca.

 

Tražim te

u kapljicama

jutarnje rose,

s njima

poljupci naši da se stope.

 

Tražim te

u rascvjetanom maju,

jer u svakom cvijetu

osjećam miris

ljubavi tvoje.

 

Tražim te

u pupoljku ruže,

nektar tvoj da ispijem,

duša da bude mi opijena.

 

Tražim te

na uzburkanim valovima.

spas da našem

u zagrljaju tvom.

 

Tražit

više te neću,

jer ti si

u srcu mom.

 

 

Poljupci

 

Kao prve pahuljice snježne,

kao kapi jutarnje rose,

kao pjena na žalu morskom

  - poljupci se naši stopiše.

 

 

Dodir

 

Kao mora smiraj,

kao vjetra dodir blag,

kao sjena mladoga mjeseca

- nježno ruke tvoje

na moje se rame spustiše.

 

                                      

Tvoje srce

 

Tvoje srce otključao sam samo jednom

i nikada ga više zaključati neću!

Njegova vrata bit će zauvijek

otvorene za mene.

 

Tvoje  srce je  oranica

koju sam preorao stotinu puta.

Od svih plodova koje zasijah

niknuo je samo jedan

- što zove se ljubav.

 

Tvoje srce je zelena oaza u pustinji,

do koje pješačim dugim stazama

po užarenom pijesku kao lutalica

što traži hlad pod vrelim suncem

i kapljicu vode da utaži žeđ.

 

Tvoje srce je živi izvor

u nepreglednim ravnicama

koji nikada neće presušiti,

što napaja žedna usta umorna putnika

i vraća mu nadu u život.

 

Tvoje srce je LJUBAV,

ispijat ću je cijeloga života,

vlažiti suha, žedna usta,

ali nikada neću ugasiti žeđ.

Bit ću zauvijek žedni putnik

što napaja se s izvora života.

 

         

Zovem te

 

Dugo već

zovem te.

Zar ne čuješ

moj glas?

 

Dal' čekaš me još

na raskršću

gdje sreli smo se?

 

Ne znam kojim putem

krenula si?

 

Ali znam da živiš još

u sjećanjima mojim.

                                      

                                      

Zašto

 

Zašto mi kratiš topao pogled

očiju tvojih

kad znaš da duboko

uranjam u njih?

 

Zašto se osmijehu s lica tvog

gubi svaki trag

i ne dopire do srca mog

kad te u dubini svojoj osjeća.

 

Zašto se nektar

s rumenih usana tvojih

pretače u gorko vino

onda kad htjedoh ga okusiti?

 

Zašto?

 

 

Zrnce ljubavi

 

Pogledom kada si me pomilovala

oprostio sam ti.

Rukama kada si me zagrlila.

oprostio sam ti.

Usnama kada si me dotaknula,

oprostio sam ti.

Ali kad poklonila si zrnce ljubavi,

oprostio ti nisam.

 

 

Uspavano srce

 

Zasjat će sunce

i otopiti studene kiše

što još davno

zaledile su se

na prozoru tvom.

 

Ispod umornih trepavica

zablistat će pogled

i probiti guste magle

što spustile su se

na tvoj prozor.

 

Probudit će se

uspavano srce.

Iz njega

niknut će ljubav.

                                                     
 

 

       Nazad

 

 

Stranice obnovljene 21.06.2013
Sonja Smolec